Zvonimir Balog rođen je 30. svibnja 1932. godine u Svetom Petru Čvrstecu nedaleko od Križevaca. Bavio se mnogim poslovima: bio je administrator, pipničar, dekorater, odgajatelj u gimnazijskom domu, soboslikar, nastavnik, predavač na Pedagoškoj akademiji, urednik časopisa, televizijski urednik... 

Zvijezde su ga, međutim, dozivale i on je uvijek, prije svega, bio pjesnik. Što je govorio o svom radu i pisanju, nadahnuću i stavu prema pisanju, pronašli smo u nekim , ranije objavljivanim razgovorima.

Zvonimir je ostao dijete, zadržao je dječju nevisnost u svojim djelima:

„Svi su odrasli uz moje knjige, ali ja još nisam. To je moje djetinjstvo koje doživljavam. Ne osjećam umor. Moja supruga Ljubica stalno radi: brine o obitelji, glača, čisti. To je rad. Ali ovo što ja radim, ne znam je l' spada u rad. Meni je to igra. Srećković sam što imam slobodu da mogu raditi kao dijete koje se veseli i skače do neba.“

U njegovoj su se mašti zbivala čudesa:

„Radim jer mi je došlo do toga. Jer osjećam da me žulja imaginarni svijet širi od moje fizičke podloge. Ja moram taj svijet upecati, izvući ga van, na obalu, da vidim o čemu se radi, što me razdire odnosno raduje. Što se to u meni događa? A događaju se čudesne stvari.“

Volio je život i volio je živjeti:

„Ne mislim da sam ispunio misiju. Volim život. Vjerujem u vječni život. Volio bih se takav drhtav i petljav i dalje radovati životu. I volio bih otkrivati tajne. Nema smisla otići s ovog svijeta a ne otkriti barem neke divne tajne.“

Na pitanje do kada namjerava pisati, odgovorio je:
„Ne znam, to je kao da me pitate do kada mislim živjeti.“

Novinarska družina