2012-10-29 18:05:00

SUSRET S KNJIŽEVNIKOM

U utorak, 23. listopada 2012. u našoj školi organizirali smo susret s hrvatskim književnikom

Titom Bilopavlovićem.

Susret se održao u školskoj dvorani, 4. sat, za učenike petih i šestih razreda.

 

TITO BILOPAVLOVIĆ

 

 

Uz Mjesec knjige – razgovor s književnikom Titom Bilopavlovićem

 

„Prva knjiga je kao prva ljubav – pamti se zauvijek“

 

Obvezna lektira za učenike osnovne škole je Bilopavlovićeva zbirka pripovijedaka „Paunaš“. Kratkim, osjećajnim autobiografskim pričicama pisac lakoćom osvaja dječja srca i u njima trajno urezuje svoj trag. Učenici su bili oduševljeni najavom njegova gostovanja u našoj školi.

 

         Tito Bilopavlović je rođen 7. siječnja 1940. godine u Novoj Gradiški. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1977. godine. Započeo je kao pjesnik zbirkama „Pijesku već oplakanom (1967.)“, „Vrt za prijatelje (1969.)“, „Exodus (1971.)“ i „Lov na uzvanike (1974.)“. Kasnije se posvećuje prozi, s romanom „Ciao, slinavci (1977.)“ i novelama „Plavuša i atleta (1974.)“, „Stid (1980.)“ i „Škola za sjećanje (1982.)“ u kojima se bavi likovima iz urbane sredine. Dobitnik je velikog broja nagrada među kojima se ističu nagrade: Duhovno hrašće za zbirku pjesama „Pijesku već oplakanom“, Vladimir Nazor za knjigu priča „Stid“, Grigor Vitez za knjigu priča „Paunaš“, Mato Lovrak za roman „Čitaj, gospodine balavče“ te Josip i Ivan Kozarac za životno djelo.

 

Nakon susreta zamolili smo ga za razgovor. Odgovarao je kratko i sažeto jer je žurio u drugu školu na novi susret.

 

Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo?

Moje djetinjstvo bilo je siromašno, ali prelijepo. Poslije Drugog svjetskog rata ništa nismo imali, ali smo imali duha, vedrine i slobode. Nismo se bojali da će nas pregaziti auto jer u ono vrijeme nije bilo automobila.

 

Čega se rado prisjećate iz djetinjstva?

Prisjećam se svega, koliko me sjećanje služi. Bez obzira je li bilo tužno ili radosno, sve je bilo lijepo.

 

Što Vas je privuklo pisanju?

S pet godina, sam naučio čitati, a sa šest godina sam čitao već neke ozbiljne knjige. Kada sam navršio osam godina, počeo sam stvarati prve pjesmice.

 

Je li Vam postati pisac bio dječji san?

Mislio sam kako bi to moglo biti divno da, kad ja malo odrastem, napišem nekome knjigu te kad mu bude teško, ili kad bude bolestan, uzme moju knjigu i s njom bude prijatelj.

 

Tko ili što Vas inspirira u pisanju?

Samo život, nemam druge inspiracije.

Sjećate li se možda kako ste se osjećali prilikom primanja prve nagrade?

Što Vam je to značilo tada?

Osjećao sam se kao da sam dobio Nobelovu nagradu, a to je velika stvar. Taj osjećaj, kad ti ljudi dolaze čestitati, a ti si mlad i nadobudan, tek si prvu knjigu objavio, me ispunjavao i usrećio.

 

Tko su Vam uzori?

Nemam ja uzora u literaturi. Ja književnost jednostavno volim. Nemam uzor jer bi to značilo da nekoga oponašam.

 

Dobitnik ste mnogobrojnih nagrada. Kako se osjećate kad Vaš rad proglase najboljim?

Odlično, „rastem ko poriluk“.

 

U čemu više uživate: u pisanju poezije ili proze za odrasle ili u pisanju za djecu?

Ne znam, pojednako uživam u pisanju.

 

Pripovijetku „Paunaš“napisali ste u prvoj osobi. Jesu li to Vaši stvarni

doživljaji ili su to izmišljene priče?

Nisu to izmišljeni doživljaji. „Paunaš“ je moja autobiografija. Dakle, niti jedna priča nije izmišljena, ali je literarno dorađena.

      

Koji Vam je dio života do sada bio najljepši i najzanimljiviji? Zašto?

Najdraži dio života mi je bio između sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća kad su mi se rodile obje kćeri i kad sam se vratio iz Zagreba.

 

Mlade godine proživjeli ste u Novoj Gradiški, a danas živite u Zagrebu.

Koja je razlika između života u malom slavonskom gradiću i velikom gradu Zagrebu?

Isto takva kao što je razlika između moje dvije knjige, „Paunaš“ i „Flipini iza ugla“. „Filipini iza ugla“ se događa djeci u Zagrebu, a „Paunaš“ u Novoj Gradiški. Igre su uvijek iste, ali su uvjeti i djeca drugačija. U tom materijalnom smislu su svemirske razlike između mojeg djetinjstva i djetinjstva mojih unuka. U suštini je sve isto što znači da se djeca i dalje vani igraju, ali premalo.

 

Koja Vam je od Vaših knjiga najdraža?

Najdraža mi je „Pijesku već oplakanom“. To mi je prva knjiga, kao prva ljubav. To je ono što se pamti zauvijek.

 

Imate li kakvu poruku za kraj?

Čitajte puno jer će vam to obogatiti rječnik, naučit će vas misliti, naučit će vas da ono što mislite znate i reći. Kao čovjek vam savjetujem da imate puno prijatelja, da ih volite i da budete čestiti ljudi koji nikom ne nanose zlo.

 

 


II. osnovna škola Čakovec