Na samome početku učenici 7. a razreda, Fran Perčić i Fran Kovačić, pročitali su ulomak iz romana Divlji konj, a zatim je Božidar Prosenjak ispričao priče iz svog života na temu svjetlo. Na kraju susreta učenici su književniku postavili nekoliko pitanja. Učenica Lara Šafarić iz 5. a razreda upitala je književnika što mu je inspiracija, a on je odgovorio da mu je inspiracija svakidašnji život, a učenik Edo Antolović upitao ga je kako je to biti popularan na što mu je književnik odgovorio da je to poput šnite kruha. Postoji onaj mekši i tvrđi dio. Kada je susret završio, članice novinarske skupine u školskoj su knjižnici postavile književniku još nekoliko pitanja, a njegove odgovore možete pročitati u nastavku.

Ivan Grubić, 5. a

1.        Kada ste počeli pisati književna djela i što ste prvo napisali?

Obično pisci prvo napišu ili pjesmicu ili pričicu, a ja sam prvo napisao dramu. To je bila jedna kaubojska drama o kaubojima i indijancima. Tada sam čitao knjige Karla Maya i oduvijek me zanimalo kazalište, ali i film.

2.        Što vas je potaklo na pisanje romana Divlji konj?

Tražio sam odgovore na neke životne situacije koje su me tada mučile. Tražio sam način na koji jedan ljudski život može biti uspješan. Pitao sam se može li se život, ako na njega gledamo kao na kristalnu vazu koja padne dolje i razbije se u tisuću komada, ponovno sastaviti. Za mnoge je ljude to nepovratno i više se ne mogu vratiti u normalu. Tražeći odgovor na to pitanje nastao je Divlji konj i moj se život nakon te knjige toliko promijenio da sam mislio da se možda može i nekome drugome. I danas susrećem ljude koji kažu da ih je Divlji konj promijenio.

3.        Postoji li u vašim djelima lik koji se temeljni na stvarnoj osobi?

 Svi su likovi zapravo temeljeni na stvarnim osobama jer mene zanima istina. Kad god sam imao problema u školi, kad bi recimo đaci bili nemirni, počeo bih govoriti o istini i oni bi se umirili. Onda sam uvidio da je ljudska duša gladna istine. Kao što je čovjek gladan kruha i žedan vode da bi mogao preživjeti, tako mu je za preživljavanje potrebna i istina. U svakoj knjizi tražim istinu. Neki puta to može biti fantazija, knjiga može biti bajka, ali ona u svojoj pozadini mora govoriti istinu o ljudima. Sada su moderne knjige o vješticama i sličnim likovima, no ljudi ne znaju što to znači. Ne može biti neko dobar ako se bavi time jer je to negativno samo po sebi.  To je kao kad bi netko rekao: „Ajde idem malo u ponor kako bih se lakše popeo na planinu.“ Ne ide to tako.

4.        Koje vam se vaše djelo najviše sviđa? Zašto?

To je nepošteno pitanje. To je kao kad biste mamu pitali koje ti je najdraže dijete koje si rodila. Sve su moje knjige nastale iz ljubavi i svaka mi je knjiga draga na svoj način. Najduže što sam radio na jednoj knjizi bilo je sedam i pol godina. Nakon toliko vremena imaš jedan poseban osjećaj prema toj knjizi. Kad tako dugo radiš na njoj, toliko ulažeš u nju.

5.        Pripremate li neko djelo koje će ubrzo izaći?

Sada su nedavno izašla neka izabrana djela prvo kolo. To je komplet od osam  knjiga. Danas ima malo živućih pisaca koji imaju izabrana djela. Sada pripremam drugo kolo izabranih djela za koje se zapravo pripremalo pet godina. To je dosta velik posao. U tim se knjigama, osim što je unutra roman, u popratnim tekstovima još dopiše kako je neko djelo nastalo, koji su tu problemi bili, koje okolnosti. To su tekstovi za đake koje to više zanima, za profesore ili za znanstvenike. Za sve one koji žele nešto više saznati o knjizi ovako kao što vi sad pitate.

6.        Dobitnik ste mnogih nagrada. Koliko vam one znače?

Kad te netko predstavlja, onda je njemu jednostavno reći da je čovjek dobio te i te nagrade, ali svi koji sjede u publici znaju što otprilike znači dobiti nagradu, da to baš i nije tako jednostavno, a ni lako. Međutim, nagrada obavezuje. Ljudi imaju očekivanja od tebe, očekuju određenu vrijednost. Tako da taj dio priče nije samo onaj ugodni  dio, nego je i nešto što te i obavezuje da iza toga bude određeni rad, određeno ponašanje i određeni pristup ljudima i čitateljima.

Mirta Vugrinec i Antonela Hamer, 7. a